Bivša
- Čekaj, ne urlaj, nisam ni sakata, ni mrtva, ni u komi!
Nikad nisam čula takav repertoar od M. kada sam joj se konačno posle tri dana javila!
- Ma, ženo, ništa mi ne fali... sem ljubavnika.
E zbog toga mi je M. najbolja drugarica. Jedno 40 minuta posle ovakve telefonske izjave već je bila kod mene s kartonom vina i do kasno u noć smo pile, gledale serije i grickale nezdravu hranu.
Samo da napomenem, u MOM STANU! Bratovljev je konačno gotov, iselio se i ja sam se ponovo uselila u svoj stan. Mama, tata, hvala na gostoprimstvu, ali ćao! Dolazim na ručak u nedelju i to je to.
M. ne voli baš da negde prespava, što znači da se definitivno žrtvovala za mene. Jebiga, a i trebala mi je. Ne da joj plačem na ramenu, nego da joj samo jednostavno kažem da jesam tužna.
Sve je počelo dan pre moje seobe. Dragog sam obavestila da bi bilo lepo da se nacrta, čisto jer definitivno valjda i za to ponekad služe ljubavnici: da pomognu kod seljenja. Makar da me odvede na ručak u pauzi od krečenja.
Njegovo „važi" pretvorilo se u beskrajne telefonske dogovore. U jednom je najavljivao da stiže za pola sata, u drugom vikao da ima problem sa jednim od gnjaveža, u trećem opet molio da ga čekam, a u desetom plakao da je rospija izgleda nešto naslutila.
Eh, a ja, kao svaka dobra ljubavnica, samo sam brinula, naizmenično ga tešila i umirivala, a plakala kada prekinem vezu.
Naravno, nije došao. Ručala nisam, a ni spavala te noći, čisto da završim što pre spremanje posle krečenja, čisto da već u ponedeljak budem u svom stanu.
Radnu nedelju sam započela u priličnoj neispeglanoj košulji. Pojma nemam gde mi je pegla! Znam da jeste u nekoj od kutija, ali u kojoj? Već posle treće sam izgubila želju da pišem na njoj sadržaj, posebno jer je u medjuvremenu zvonio telefon i moj (sad već bivši) dragi je po ko zna koji put izjavljivao da sam mu ja sve na svetu, ali...
Disha je bio u kancelariji pre mene! Pogledam na sat, stigla sam pola sata pre nego obicno. Moj taksista je bio ovog jutra izuzetno brz. Znači, ima neka druga kvaka, ne kasnim ja. Vidim, oči mu nešto zamagljene, čoveče, nije valjda da je u njima bilo suza! Zar moj diša, big diša???
U svoj svojoj nevolji, bila sam mirnija nego inače, a bogami i diša. Vidim ja, snuždio se. Vidim, koze ne da nisu na broju, nego nema niti jedne! Ja onako fina, rodila me majka, Micu poslah po kaficu (duplu, bez šećera za mene, s mlekom za dišu) pa kod njega:
-Hajde vi sad svojoj asistentici da kažete kako da vam pomogne!
- Mala, ne davi, idi radi svoj posao.
- Hoću, čim mi kažete šta da uradim da vama bude bolje.
Kako rekoh, tako se ugrizoh za jezik, al šta ću, brzopleta.
- Eh, mala...
Vidim ja, teška muka. Ćutim, sela na ivicu stolice, srkućem kafu i ćutim. Ponekad je tišina najbolje drštvo, znam!
- Mala, ćerka je...
Uf, znači, prava briga. Ćera je tu negde jedno pet, šest godinica mladja od mene, jedna prilična lutka, završila faks, radi kod dišinog kuma u firmi, uspešna mlada žena. Ono iskreno, poželela bih je za mladju sestru.
- Od kako ne živi sa nama, stalno brinem. Znam, pametna je, neće napraviti glupost, ali znaš i sama da stalno izlazi i lunja, dolazi ujutro, onda na posao, i sve u krug.
Uf, prepisano od mene.
- Od pre nekoliko meseci, odjednom je počela manje da izlazi, ostaje kod kuće, više čita, dolaze joj drugarice...
Hm, nesto mi i ovo poznato.
- Stalno nosa mobilni, kad zazvoni, priča satima, piše poruke, zamišljeno gleda kroz prozor, znali smo odmah da je zaljubljena. I bilo nam je drago.
Vidi ti ponosnog tatu, on bi zeta i unučiće! Ako, i treba.
- Nekoliko puta sam pitao, kaže, ne, nemam. Nije to meni tako izgledalo, nego znam je, moja krv, ne vredi navaljivati.
Hm, znači, krila nešto.
- Mala, pa zar je moguće da nije mogla da nadje nekog svojih godina, normalnog, nekog ko nema ženu i decu. Pa onako lepa, može da bira koga će, na svakom prstu da ima bar po dvojicu!
Jao, znači, stvarno mi je ko mladja sestra. E jebiga sad, šta ja da mu kažem, kad sam u istom sosu.
- Ona našla njega. Nije važno što je stariji, nego je oženjen!
Kako da ga tešim, kada imam i ja svog dragog ljubavnika, sa sve rospijom i dva gnjaveža. Kako da mu kažem bilo šta, kad je toliko povredjen? Bože, šta bi moj otac rekao da zna? A šta ako zna?
A u mojoj kancelariji, briznula sam u plač iza zatvorenih vrata. Sve se skupilo: selidba, pegla, diša, moj dragi koji očigledno nema vremena...
Jedva sam sačekala kraj radnog vremena. Jednostavno, nešto sam morala da uradim. Pozvala sam dragog, rekla da ga čekam u stanu...
Spremila sam večeru, ono što voli. Obukla haltere, crni veš, crnu haljinicu preko. Pustila njegov CD, Hulia Iglesijasa, koji inače samo skuplja prašinu od kako sam ga dobila od njega za rodjendan. Sačekala sam ga nasmejana na vratima, iako je došao u 11, a najavio se za 9.
- Hoćeš piće?
- Ne, draga, ljubljena, jedina, hoću tebe!
- Viski?
- Može jedan.
Dve kocke leda, dva prsta viskija, za mene samo kisela voda.
- Ti ne piješ?
- Ne, posle ću.
Prigušeno svetlo je pravilo senke po zidu. Jedna sam bila ja, jedna on, ostale su imale oblik nekih čežnji koje su mi uvek ostajale u srcu kada sam se rastajala s njim. Muzika se vukla, od njega, ka meni, bežala sam da me ne uhvati i zabije još koji nož u srce.
Jeli smo. Hranio me je sitnim zalogajima čiji ukus nisam osećala. Zalivala sam vinom svaku gorčinu koju su izazivali njegove usne, prsti, reči, dah. Žurila sam da pobegnem u pijanstvo da bih mogla da istrpim želju da ga ljubim, želju da pobegnem, želju da nestanem, želju da ostanem.
Svaki poljubac koji je ostavio na mom telu još uvek peče. Prsti su ostavili tragove koje će možda izbrisati vreme, možda neko drugi, ali koji još uvek žare ispod odeće.
Nisam više ljubavnica. Sada sam samo bivša ljubavnica koja je odlučila da sopstveni život uzme u svoje ruke i krene dalje.
Danas sam prvi put došla sebi. Prvo sam nestala na tri dana, daleko, od sviju. Onda sam pila sa M. i obećavala sebi a pred njom kao svedokom da od sada pazim šta radim. Danas već dišem.
E jebiga, nema seksa!
